režija i produkcija: Sesil B. de Mil
"U redu, gospodine De Mil, spremna sam za gro-plan."
Čuvena rečenica ostarele i zaboravljene filmske dive iz klasika Bulevar sumraka objašnjava pre svega iluziju psihički obolelih osoba o svojoj veličini, ali ističe i veličinu jedne druge, reditelja koji je "gradio" Holivud.
De Mil je autor kolosalnih spektakala tipa Deset božjih zapovesti i Samson i Dalila, svojevremeno "rasturača blagajni". Njegova veličina se ogleda u tome što je gotovo autokratski upravljao, za to vreme, ogromnim brojem saradnika na putu ka što uspešnijem filmu. Prvi je primenio svest o uskoj povezanosti mišićne mase, blago telećeg pogleda koji seva, po potrebi, iskrice sve do kopita, sa prodajom karata. Razmišljao je praktično. Zašto ne ponuditi ženama avanturu i beg iz braka u platno bioskopske sale barem jedno poslepodne? Tamo su ih čekali Hajakava, Mejtur, Heston...
Lakoćom izraza unutar čvrsto građene priče gde se tačno zna gde je početak, a gde kraj, uticao je na neke od najvećih imena nemog filma - Fon Štrohajma, Kitona, Čaplina, Lubiča... Neki, kao "Divlji Bil" Velman, su jednostavno prezirali njegove filmove, pripisujući zasluge za njihov uspeh čistoj sreći. Oskar koji je osvojio promašaj zvani "Najveća predstava na svetu" je plod zasluga koje je "zlatna koka" Paramaunta pribavila za sebe usled dugogodišnjeg rada. Bio je tiranin na snimanju, nazivajući i Mejtura kukavicom jer je ovaj odbio da se rve sa bezubim lavom za potrebe scene iz Samsona i Dalile. Njegovi prvi filmovi ne spadaju u kultne tog vremena (to bi bili, pre svih, Fantomas - serijal iz 1913. i Cabiria 1914.).
Ipak, u pitanju je autor koji je i četrdeset godina nakon svojih početaka i vedrio i oblačio Holivudom, potpuno nezainteresovan za nove, tvrđe generacije poput Oldriča, Zigela, Fulera; Kelijeve, Donenove i Minelijeve mjuzikle, pomamu za Sirkovim, Loganovim i Stivensovim melodramama, sf pedesetih... I u takvoj klimi, pred sam raspad studijskog sistema, De Mil je snimao spektakl za spektaklom.
Prevara je najbolji film koji je uradio. Ova, i dan-danas, lako razumljiva melodrama ima strukturu jasne podele na tri čina pozorišne predstave. Priča se vrti oko lika koji tumači Fani Vard, žene koja je "skupa za održavanje". Fani je glumica sklona afektiranju i koliko god to bio manir u to vreme, a i neminovnost usled svedenog dijaloga i odsustva zvuka, primetno je da na taj način, zapravo, skriva nesnalaženje povodom izražavanja emocija. Ljudi se uglavnom nisu bavili njenom glumom, nego mladolikošću (za vreme snimanja filma ima preko četrdeset godina). Muža joj ovde, a kroz godinu dana i u stvarnosti, glumi Džek Din. On liči na brkatu banderu, a tako i hoda.
Na momente uspeva da pogodi pravi izraz lica. Kad to uradi, sledeća tri minuta je srećan.
Treću osobu u ovom ljubavnom trouglu glumi Hajakava, prvi muški seks simbol Holivuda i prva zvezda japanskog porekla. Hajakava ume da glumi i to je demonstrirao i mnogo godina kasnije u Linovom ratnom klasiku Most na reci Kvaj 1957, za koji je nominovan za Oskara. Bio je zvezda kalibra Čaplina i Kitona, zarađujući preko dva miliona dolara godišnje putem sopstvene kuće za produkciju. Uloga koja je proslavila Valentina - Šeik, bila je ponuđena Hajakavi, ali je on lično pokušavao da izbegne stereotip. Pre toga, u mladosti, pas je spasao život nesrećno zaljubljenom mladiću, koji je usled tradicionalnih pogleda na gubljenje časti pokušao izvršiti sepuku, nanevši sebi tridesetak ulaznih rana u predelu stomaka.
"Odiseja" ova tri glumca je završena srećno po film. Prevara je priča o pohlepi, strasti, časti i pokajanju, tematski tipična za period. Ono što je izdvaja je koherentnost celine, jednostavnost izraza.
Likovi su jasno motivisani. Žena, vođena pohlepom, krade novac iz fonda Crvenog krsta i ulaže ga u nesigurnu investiciju jer joj muž ne može par dana finansijski udovoljiti.
Uplašena žigom sramote koji se nadvija nad njom zbog pronevere, pristaje na ponudu dobrostojećeg Japanca (u filmu stoji da je Hajakavin lik iz Burme, ali je do promene u scenariju došlo usled potrebe da se izbegne negativan stereotip prema Japancima, tada saveznicima). Nakon svađe i pokušaja da spava sa njom, nesuđeni ljubavnik je žigoše kao svojinu i biva ranjen. Muž, svestan ranijih flertova između likova koje tumače Hajakava i Fani i onoga što se možda desilo, slomljen, preuzima krivicu na sebe. Posle gungule u sudnici dolazi do uslovnog hepienda (niko nije obešen).
Film je po izlasku doživeo velik uspeh, osam puta zaradom nadmašivši uloženo. Kontroverze oko Hajakavinog lika i slobodnije scene za to vreme su verovatno pospešile prođu, ali u pitanju je jedan od retkih nemih filmova koji može i prosečan gledalac da razume. Lik muža, radnika i mučenika, je tipizirano dobar primer Isusa, lik žene kurve pokajnice - Marije Magdalene. Hajakavin lik je nešto drugačiji. Iako planiran kao negativac, pokazuje povremeno veći stepen osećaja časti od ženinog.
Ono što ga udaljuje od gledaoca je čin žigosanja, svođenje žene na kravu. Ipak, taj film je učinio Hajakavu predmetom maštanja, kao što je Tramvaj zvani želja učinio za Branda, npr. Takozvani faktor poželjni grubijan susreće napaćenu psihologiju žena...
Isti čin žigosanja, kao osveta kad se izvrši, okreće se protiv osvetnika. Žena iz uloge bestidnice prelazi u žrtvu. De Mil se pokazao kao dobar psiholog. Ono što nam film poručuje nakon svega je da su i krupne greške oprostive tamo gde ima ljubavi, da uloga žena u društvu nije da bude steona krava, da pokajanje donosi sreću... Ne sme se zanemariti činjenica da žena nema gde i da je zatvor za njenog muža, zapravo zatvor bede i sramota za nju, usled pravila tadašnjeg društva. Ono što je Hajakavin lik uradio žigosanjem žene, zapravo je isto ono što čini njen muž novcem. Posedništvo. Vremena se menjaju...
Miloš Živanović