režija: Robert Vine
"Nama kraljicama nije dozvoljeno da sledimo uputstva naših srca"
(reči glavne junakinje filma koje izgovara u psihijatrijskoj ustanovi za duševno obolele)
Nemački ekspresionizam na filmu se razvio usled izolacije i sloma zemlje u prvom svetskom ratu. Tokom 1916. došlo je do zabrane prikazivanja stranih filmova. To je dovelo do petostruko većeg broja domaćih naslova u odnosu na period pre početka rata. Mladi nemački umetnici su pokušali pronaći način da izraze svoje neslaganje sa postojećim stanjem i u teškim finansijskim uslovima pronaći nove tehnike u izrazu ne bi li im dela mogla parirati inostranim. Taj pokušaj doveo je do najuticajnijeg pravca u fimskoj umetnosti sve do pojave francuskog novog talasa. Nemački ekspresionizam je stvorio noar i, uslovno rečeno, horor žanr. Autori koji su potekli iz njegovog miljea (Vajdler, Siodmak, Lang, Preminger, Lubič, Hičkok - radio u Nemačkoj) su redefinisali novi Holivud. Korišćenje svetla i atmosfere apstraktnih, nerealnih, boja dovelo je do smanjenja finansijskih troškova i snenog vizuelnog identiteta ovih filmova. Nove teme koje je ekspresionizam uveo na pravi način, a ne u formi moralističke pouke, su ludilo i izdaja. Ostvarenja karakterišu romantičarske ideje, prenaglašena emocija i slobodno tretiranje hepienda.
Uz Nosferatua 1922, Kabinet doktora Kaligarija je kamen temeljac nemačkog ekspresionizma i modernog poimanja filma kao umetnosti. Na planu scenarija i vizuelnih rešenja uticao je na Polanskog (Repulsion, Stanar), Hičkoka (Psiho), Skota (Istrebljivač), Bartona...
Glumačka ekipa je sve do 1933. držala nemačku industriju filma. Nakon toga, kao i režiser, izbegli su u inostranstvo. Izuzeci su omiljena Hitlerova glumica Lil Dagover i Verner Kraus (Kaligari) koji će, osim antisemitizma, učestvovati u realizaciji Musolinijevog komada za pozorište.
Autori scenarija, Majer (The Last Laugh 1924, Sunrise 1927) i Janovic, su se odlučili na pisanje priče inspirisani Venegerovim pokušajima u horor žanru - Student iz Praga, 1913. i Golem, 1915, kao i sopstvenim iskustvima, prvi sa militantnim psihijatrom, drugi sa misterioznim ubistvom.
Uticaj produkcijske kuće da se Kabinet doktora Kaligarija ne završi nastavkom zločina, doveo je do prvog tvista, preokreta, u istoriji.
Nemanje finansijskih sredstava dovelo je do rada likovnih umetnika i oslikavanja senki po papiru.
Fric Lang, kome je bila ponuđena režija, zaslužan je za ideju o flešbeku, takođe novitet u filmskom izrazu.
Priča i počinje prisećanjem mladića na tragična ubistva koja su uzdrmala nemačko planinsko selo. Dva prijatelja, zaljubljeni u istu devojku, odlaze na karneval. Jednom od njih mesečar Cezar predviđa da će umreti do jutra.
Nakon što se to i desi, drugi mladić počinje istraživati doktora Kaligarija, Cezarovog "vlasnika". Film obiluje interesantnim rešenjima kao što su pogrešno osumnjičeni, misterija sanduka u kome Cezar spava, dvostruki identitet i kraj. Horor žanr se najbolje definiše kao strah od smrti i užasa. Dobri primeri žanra su filmovi u kojima glavni junak izgubi nešto nepovratno sa čime se i sami identifikujemo, bila to ljubav života, deo tela ili život sam. Ovde junak gubi razum, tačnije, saznajemo da mu je razum već bio izgubljen i da je Kaligari zapravo doktor koji ga leči, a ispričana priča isečak iz mladićevog poremećenog uma. Na stranu sa proročanstvom i prvim pravim serijskim ubicom na filmskom platnu ili, tačnije, u triler žanr sa poslednjim, gde mu je, kao i u hororu, mesto. Da je mladićevo ludilo posledica zločina Kabinet doktora Kaligarija bi bio horor, ali pošto je umišljeni zločin posledica junakove psihičke bolesti u pitanju je psiho-triler, drama. Ipak, koji god žanr bio pogodan za priču o ovom filmu, u pitanju je klasik.