režija: F. W. Murnau
Jedina bitna osoba je ona koja bi vas pokrila noću.
Umetnost je tako velika, a ja tako mali.
Produkcijska kuća 20th Century Fox je pozvala jednog od najčuvenijih reditelja epohe nemog filma, ne bi li stvorili delo sa punim pečatom kvaliteta nemačkog ekspresionizma za potrebe domaćeg tržišta. Murnau, već naviknut na uslove raskošnih produkcija (Faust 1926.), okupio je oko sebe tim proverenih scenografa i fotografa, ne ustručavajući se da zavuče Fox-u duboko ruku u džep. Motiv je bio jasan: snaga priče je zahtevala i snažne prizore na platnu. Prvi Oskar za najbolji film (u to vreme pomenuta kategorija je nosila drugo ime), nemerljivi uticaj na generacije budućih filmskih radnika i opšta ocena kritičara i režisera da je u pitanju neprevaziđeno delo, dovoljan su argument da je novac bio dobro utrošen.
U knjizi o detinjstvu Nikole Tesle opisano je kako mališan jednostavnim rešenjem "zauzdava" potočić. Scena je efektna i jednostavna. Mališan će se razviti u velikog naučnika koji nikad nije zaboravio svoju ideju i kasnije je uspešno primenio na poznatijem "potočiću". Hičkok je jednom prilikom odbio scenario nekrunisanog kralja B-filma - Larija Koena, rekavši mu sledeće: - Toliko je savršen da tu nema posla za mene.
Murnau je, takođe, pošao od jednostavne priče. Muškarac, privučen pričom o velikom gradu, koju mu iznosi ljubavnica, i zaslepljen strašću koju oseća, odlučuje da je posluša i ubije svoju suprugu. U toku samog pokušaja shvata potpunu amoralnost tog čina i sa ženom provodi popodne u gradu o kome je maštao. Sreću kvari oluja koja pri povratku obara čamac. Muškarac shvata svu grešnost strasti i želja koje su mu nadvladale razum i dušu i očajan žali za najdražom koju je izgubio u trenutku u kom je i shvatio da mu je nešto najvrednije.
Murnau je, dakle, pošao od rada na nečem jednostavnom. Stigao je daleko.
Odnosi u ljubavnom trouglu su preteča karakterizacije primetne u noar žanru. Ljubavnica (Margaret Livingston u ulozi nalik na one koje će proslaviti Luiz Bruks i Marlen Ditrih) nema muškarcu da ponudi ništa više od prozaične zabave i svog tela. Muškarac beži od ustaljene rutine života u noć, tminu, ne uvidevši svetlost koju mu nudi verna supruga (paradoksalno, daleko zabavnija od klovnovski razigrane amoralne ljubavnice). Druga žena, okružena samo mesečinom da razbije mračnost trenutka, nagovara ga na zločin. Usred kaljuge, ona stoji kao đavo u štiklama. Murnau polazi od pretpostavke da je Isus Hrist u nama samima i da je potrebno pobediti đavola tako što ćemo pronaći i izvući na površinu lepotu ljudske duše. Pre toga, za muškarca je neophodno da uoči sopstveni pad. Trenutak kada prekrasno lepa žena i glumica Dženet Gejnor oboji svojom srećom ekran je možda i najpotresniji trenutak, lišen lažne patetike, u istoriji filma. Gledaoci, svedeni na neželjene voajere dok se odvija prizor porodične "idile", su svesni da je njena sreća zapravo pristanak na smrt. I to od bića koje voli, muškarca čiji je plod ljubavi rodila. Dok se žena radosno igra sa bebom, muž prolazi kroz svojevrsno stanje svesti nalik onima kod junaka Dostojevskog. Raskalašan ples ljubavnice ispred njega (scena između Dmitrija Karamazova i Grušenjke iz Braće Karamazovih) smenjuje psihičko stanje dostojno Raskoljnikova iz Zločina i kazne. Tuga koju žena oseća kao posledicu shvatanja nečasnih suprugovih namera je bolno raspršavanje iluzija o mužu, pogrešnog idealizovanja. Snaga njene ljubavi i vera u istu tu snagu, čine da ona gotovo svetački pređe preko toga. Dubina pada koji muškarac doživljava, dubina je ogrešenja o nešto sakralno čisto, ali izlazak iz živog blata sopstvenih postupaka je istovremeno i oživljavanje ljubavi, prihvatanje vere u istu. Drugi deo filma karakterišu dirljive i duhovite scene (obaranje statue kod fotografa i jurenje amoralnog praseta ogrezlog o alkoholu) između dvoje nanovo zaljubljenih. Murnau koristi ovaj deo filma kao pripremu za katarzično finale i za razračunavanje sa zabludama u koje je muškarac upao jasno naglašavajući (poznat kao reditelj koji je prezirao dijalog u svojim delima i puštao da ćutanje i radnja sami govore) da su za svet dve osobe dovoljne samo te dve osobe. On i ona.
Ljubavnica se pojavljuje u zori očajnika. Njegova tuga za ženom koju je izgubio prerasta u animalni bes i pokušava ubiti zlo. Ali, ljubavnica je samo krpena lutka natopljena praznim snovima, biće-potonuće, ne i osoba, ne i đavo. Dobre vesti o pronalasku žive supruge su alarm za muškarčevo stanje svesti i povratak na mesto gde je trebao da bude i ranije. Kod svoje žene. Ne svačije. Takođe, u pitanju je i režiserov neopterećen pristup religiji i primena učenja o moralu u praksi. Za razliku od američkih kolega tipa De Mila ili Grifita, Murau ne oseća potrebu da maše Isusom ili svetiteljem po potrebi u krupnom kadru ne bi li nam simbol bio jasan.
Murau smešta svete ljude u ljude iz sveta. Muž i žena nemaju imena. Oni mogu biti prvi ljudi. Mogu biti i poslednji. U svakom slučaju, iznad svojih individua, oni su jedno u ljubavi. Za elemente građenja radnje iskorišćena je priča o tome kako će se Petar (učenik najplahovitije naravi) odreći Isusovog učenja pre nego što se petao treći put oglasi. Kad je Hrist vaskrsao najverniji učenik se ponovo vratio veri. Uzevši jednu od najtoplijih priča o ljudskoj prirodi kao motiv u građenju kraja filma, režiser i scenarista su napravili neočekivanu paralelu. Potpuno odricanje od "blatnika", u ovom slučaju amoralne ljubavnice, muž doživljava začuvši dobre glasove u zoru. Od svog očaja i pada beži u sreću sa ženom koja zaslužuje da bude voljena. U okrilju porodice muškarac će graditi svoju veru. "Sunrise" je dubok film, dovoljno snažan da privoli gledaoce na preispitivanje, ukaže na grešku, shvatanje prirode ogrešenja i rad na ispravljanju greške. "Sunrise" je nada u "sunrise". Pre svega, ovo remek-delo filma je umetnost u najlepšem smislu te reči, priča o nama samima koja nudi ruku posle poraza, ukazuje na zablude u koje slabi i željni želimo da verujemo i na prekidač gde se pali svetlo. Na svakom od nas je da upali lampu. Ne boli, to se samo mrak igra sa našim mislima jer ne želi nikad svetlo da postane. Mrak je taj koji boli, svetlo samo ako su nam oči dugo bile u njemu.
Miloš Živanović