režija : Džon Karpenter
"Želimo vam sve najlepše sa naše planete."
Čovek sa zvezde je najbolji film Džona Karpentera. Zašto? Jednostavno, poseduje dirljiviji prikaz ljudske emocije nego ostala majstorova remek-dela. U suštini, Karpenter je uz De Palmu, u novije vreme Tarantina (tu se negde provuku i Arđento i Romero), omiljeni režiser umetnika koji pretenduju da postanu dobri. Na tom putu, gde stil često pobedi suštinu u sazrevanju korteksa, izgubi se pojam o jednostavnoj ljudskoj priči. Toploj. Naravno, Stefan Arsenijević ljudi, nema pojma da režira, kao ni celokupna tragikomična ekipa koja potpisuje domaće "melodrame". Da li treba možda da argumentujem aksiom?!
Čovek sa zvezde je na neki način omaž Rougovom Čoveku koji je pao na Zemlju '76. Priča je u neku ruku slična. Kod Rouga je tuđin došao po vodu ne bi li je preneo na svoju planetu, da bi se ovde zakopao uz devojku. Devojke... Hate! Hate! (Autora teksta spopadaju beštije, ne obazirite se.) Glavnog junaka glumi Dejvid Bouvi (jedan od prvih Kameleonovih hitova je bio, gle čuda - Starman). Takođe, neki težak patos povezuje ova dva ostvarenja. Međutim, dok se Rougov film gleda iz etapa, zbog padova u ritmu, ovaj se odgleda u cugu i nakon toga polije sa litrom suvog viskija i zapali tuga koja iz njega izvire i jede do kostiju. Stari dobri Džon Karpenter je uleteo u snimanje nakon odlične prođe, pa, možemo reći svih svojih prethodnih filmova. Bio je na vrhuncu karijere, zreo, lišen šmiranja i pogrešnog mačoizma koji je odlikovao veći deo dotadašnjeg stvaranja (uporedite uloge Kurta Rasela u Bekstvu iz Njujorka '81 i Stvoru '82 sa onom u Velikoj gužvi u Kineskoj četvrti '86). Nema više potrebe za dokazivanjem tipa "Vid'! moja kamera priča! Eee...", vreme je da se priča... priča. Kao što je Hoks radio.
Bilo bi smešno da je drugačije, jer Čovek sa zvezde je sf-melodrama.
Karpenter je sebe ovaj put podredio priči i hvala mu na tome. Film osvaja od starta. Senzacionalna fotografija (Morgan) i muzika (Niče) prate pad kosmičke letilice na Zemlju (standardni početak za majstora). Ne pada samo letilica. Pada i Džini (Karen Alen) još niže u depresiju dok razvaljena od alkohola gleda film sa njom i pokojnim mužem. Džini plače dok se na platnu vole dvoje mladih ljudi. Oni pevaju pesmu "All I have to do is dream", Skot (Džef Bridžis) kaže prema kameri "volim te" i junakinja ulazi u san. Iz sna je budi beba na podu koja brzo izrasta u zrelog muškarca, obličja njenog pokojnog muža. To što je u pitanju tuđin (u vidu energije) koji se gotovo klonirao, ustvari uzeo obličje njoj poznatog lika (Karpentera nikad nije preterano interesovala realističnost sf-a, kao uostalom ni sve normalne ljude koji se bave naučnom fantastikom -nauka=realno, fantastika=irealno) ne bi li joj se približio... Kako to uopšte može da zapara mozak nekom kome je srce raskidano. Ono što Džini vidi je slika njenog muža i ostaće rob svojoj emociji do kraja. Puteševstvije diljem Amerike ne bi li vanzemaljac stigao do mesta kontakta, je zapravo spiritualno putovanje nasilno prekinute ljubavi, klonirani a nedoživljeni oproštaj od osobe koja se volela i još uvek ubija svojim neprisustvom.
Starman je film koji povređuje, ne na način da vređa našu inteligenciju ili dostojanstvo, već ima sa jedne strane tu već izlizanu "hajde da vas utešimo" premisu o smrti kroz rađanje i rađanju kroz smrt i sa druge strane nemogućnost čoveka (u ovom slučaju žene) da pobegne od već viđenog. Ako se izuzme nepotrebna demonstracija pirotehničke sile, te taj naivni pogled autora na superiornost naše vrste u odnosu na druge (hrana, seks, emocija), vraćamo se na ono najbolje, a to je ta ista ljudska emocija, toliko topla da verujem da je ipak vanzemaljska.
Miloš Živanović