režija i scenario : Pol Šreder
Amerika sedamdesetih je bila talac iznutra Vijetnama spolja. Krek, šit, el-es-di, razočarani hipi frikovi, Crni panteri, povratnici iz rata, televizija, prostitutke, pedofilija, jačanje gej i neo-naci pokreta, bioskopi za drkicu, mrak na ulici, lažni proroci... Šreder je bio odgajan u strogom kalvinističkom duhu. A onda je čir pukao jednog dana i nastao je scenario za čuvenog Taksistu. Međutim, čir je zloćudan savesti hir, ne da mu duša nikad mir i pravu priliku čeka da ostane bez leka. Daa.
Pol Šreder je zabio dva puta kolac u isto mesto -put duše i kurvanje iste kroz svoja remek-dela U podzemlju seksa '79 i Američki žigolo '80. Nakon uspeha rimejka Ljudi mački '82, usledio je najambiciozniji projekat Mišima, u produkciji Lukas-Kopola (falio im samo Stivi Spilberg pa da povedu op-cup kolo, moja gej lolo).
Film nikad nije prikazan u Japanu osim u ublaženim tv verzijama. Zašto? Jer je Jukio Mišima najpoznatiji pisac te zemlje, stroge konzervativno-militantne povezanosti sa tradicijom, a opet i gej. Ne bežim od činjenice da sam homofob (to je zato što sam lep i što u svakom vidim pretnju za moju guzu). Međutim, Jukio Mišima je toliko dobar pisac, a njegovo brižljivo planirano samoubistvo je toliko efektan čin samožrtvovanja zarad vere, da je moj drkadžijski stav prema homoseksualcima irelevantan, uopšte, a i u percepciji njegove ličnosti.
Zamislite npr, da je naš dobri Dobrica (Ćosić) do svoje 45. bio tri puta nominovan za Nobela i onda odlučio da umesto da sedne u predsedničku fotelju uz Milošević/Panićevu vladu organizovao privatnu vojsku, zarobio generala Momčila Perišića, npr, na nekom aero-mitingu gde Galeb napravi luping i prdne na očarane žene sa Luj Viton torbicama i tražio da se kralj vrati il' će glava da se klati. Otprilike. Pada mi na pamet Vuk Drašković. Ali, Mišima je bio radikalan. A radikalni rezovi zahtevaju oštro. I oštricu u stomaku i na vratu.
Pol Šreder je zbog svog obrazovanja i odgoja bio idealna osoba za problematiku iznošenja, a i konstruisanja ovakve priče.
Kroz gotove sve njegove filmove tog prvog, zlatnog perioda stvaranja '75-'85, provlače se motivi sumraka civilizacije, puta ka samopročišćenju, porodica kao osećaj teskobe i zatvora uz elemente vezivanja.
Film je podeljen u četiri celine, prožet sa kratkim adaptacijama Mišiminih književnih dela.
Za spektakularnu muziku zadužen je Filip Glas, fotografiju Džon Bejli, dok naslovnu ulogu tumači Ken Ogata.
Film otvara scena buđenja čuvenog pisca u svojoj vili i ritualno spremanje za polazak u smrt. Nakon toga radnja ide u tri toka, pomenuti, sećanja na detinjstvo te sazrevanje i kao čoveka i kao namere (jer, Mišima je čovek-misao-oružje), te prizore iz pojedinih dela. Dakle, ni tu nas Šreder nije, srećom, poštedeo. Sva ta dela, scene, slivaju se u jedno - u udarac kurvanju jedne države, odbacivanju dostojanstva zarad stranog novca od strane njenog najvoljenijeg sina. Volim ovakve filmove. Podsećaju me na Srbiju. Podsećaju me na to da je dim u plućima oštar, a čir na želucu življi od misli, osećanja ove tvrde zemlje. Podsećaju me da treba da skratim jezik i počnem da koristim to što imam da bih glavom jednom i udario i slomio zid. Da postanem jedan od voljenih sinova...
Miloš Živanović