režija : Piter Bogdanovič
"Imala je toliko lepo lice da je mogla da lansira na hiljade brodova." (Roki Denis o Lepoj Jeleni)
Film je rađen po istinitoj priči o Rokiju Denisu, tinejdžeru koji se kao dete suočio sa teškim deformitetom glave. Generalno gledano, ovakva ostvarenja su iako uspešna po pitanju "dajte nam Oskara, zar ne vidite da nam je i film deformisan", retko patetična i još gore izazivaju kontra reakciju kod gledalaca. Konkretno, ako ste imali želju da pomognete, uvek se setite koliko su vam išli na nerve i Kišni čovek (Šta su mu šibice skrivile?! Što ih broji?! Tako bi mi i zalogaje brojao!) i Blistavi um (Kad se napijem, um mi zablista). A nema gore stvari nego setiti se Dastina Hofmana i projektovati ga u osobu sa telesnim oštećenjem. Srećom, Maska je film drugačije atmosfere, bliža Nakazama '32, Brauning, Čoveku slonu '80, Linč, Lepom Džoniju '89, Hil, dakle, filmovima kojima je bitnije da se priča ispriča na pravi način nego da se izazove suza na licima blazirane festivalske publike i ono najgore... licemerno sažaljevanje.
Naravno da Bogdanovič nije mogao da lako izbegne zamke, negde je i zapeo o kakav krtičnjak emocionalne prenaglašenosti, ali najbitnije, film se nije ugruvao.
"Priča pije vodu".
Rokijeva majka (odlična Šer) je borac. Plače, pada, ali to sin ne sme da vidi. Roki (standardno dobar Erik Štolc) je svestan toga, vidi, ali je osoba razvijene emocionalne inteligencije, pa uglavnom ćuti o tome. Svoje zaštitnike pronalazi u maminom društvu - Anđelima pakla (Bogdanovič je proveo duže vremena iza kamere nego potpisani Korman u filmu o bajkerima Divlji anđeli '66). Ovo je dobro napisan i odglumljen film o problemima u odrastanju, prvoj ljubavi i to je ono što ga čini boljim od ostvarenja koja koriste ljudska telesna ili mentalna oštećenja ne bi li se šepurili po festivalima (čitaj - Paskaljević). Roki je dečko koji je i ciničan i prevejan. Njegov odnos sa majkom je bez kompromisa sa stvarnošću. Njihove svađe su motivisane realnim problemima -promiskuitetom majke koja je žrtvovala sebe ne bi li joj sin postao čovek, a ne prezaštićena "cirkuska nakaza" (žene iskijavaju kroz ljubav prema sinu besmislena ponašanja prema "oplodiocima"). Roki je na taj način bolje spremljen za životnu borbu od mnogih svojih vršnjaka. Njegov bol je razumljiv. Iako uspeva da animira vršnjake svojim duhom i intelektom, ne može pobeći od svog odraza u kući užasa. Kao i svi, ima svoje hobije (kolekcija sličica) i dečački san (put Harlijem po Evropi sa svojim najboljim prijateljem). Majka, kao i većina majki, čini greške iz ljubavi. Tako je Rokiju iznajmljena mlada prostitutka sa kojom on provodi noć u pričanju. Zaljubljuje se u slepu devojku kojoj će reći da je lep kao Apolon. Bogdanovičev film ne nameće emociju gledaocima, već je suptilno stvara u njima. Bio sam drugi ili treći razred osnovne kada sam ga prvi put gledao i sećam se kako sam bodrio stisnutih pesnica junaka da pobedi, nađe sreću u ljubavi, ode na put i najbitnije preživi nagomilavanje kalcijuma u kostima glave. Možda deca ne bi trebala da gledaju ovaj film, bez obzira što bi više naučila o lepoti života nego na mojim časovima srpskog jezika. Jednostavno, deca zasuze pri gledanju ovog filma, a kraj ih počinje učiti nekoj gadnoj sudbinskoj vrsti poraza. Da ste pametni i dobri, a život se poigra sa vama tako što vam noću kosti glave drobe mozak... Takav život je surova šala, ali kao i film VREDI.
Maska iz naslova je ružna. Bitno je srce ispod.
Miloš Živanović