režija : Džon Mekenzi
Kultni britanski film Dugi Veliki petak je uz Uhvatite Kartera '71, Hodžs, Mona Lizu '86, Džordan i nasilne delove Performansa '70, Roug, najbolji odgovor ove zemlje na tipično američki žanr gangsterskog filma. Ovaj podžanr u okviru šire krimi-drame svoje prve svetle trenutke doživeo je kroz naslove Podzemlje '27, Džozef fon Šternberg, Mali Cezar '31, Leroj, Državni neprijatelj '31, Velman, City Streets '31, Mamulijan i Lice sa ožiljkom '32, Hoks. Nakon što je shvaćeno od strane dušebrižnika da ovakvi filmovi, iako realan odgovor na stanje u zemlji tih godina (Velika depresija, prohibicija...), glorifikuju nasilje, došlo je do omekšavanja, ubacivanja pandura G-Man '35 i popova Anđeli garavog lica '38 u priču. To, naravno, nije sprečilo Raula Volša da snimi tvrde klasike u starom maniru - Burne dvadesete '39, Visoku Sijeru '41 i Belo usijanje '49. Noar četrdesetih, kao i sam rat, je žanr povukao na drugu stranu, tako da sve do Uspona i pada Legsa Dajmonda '60, Betiker, možemo pomenuti gotovo jedino noarom obojeni Veliki Kombo '55, Luis.
Kada je Artur Pen komercijalno i kod mejnstrim kritike poentirao sa Boni i Klajd '67, matori pokvarenjak Rodžer Korman je osetio mladu krv i snimio Masakr na dan svetog Valentina '67, Krvavu mamu '70, te producirao slične Velika loša mama '74, Karver, Dama u crvenom '79, Tigu. Sedamdesete su otvorili odlični Grisomova banda '71, Oldrič i Prvi rez '72, Majkl Riči. Oskari koje je Kopola relativno zasluženo, hoću reći, nezasluženo, pokupio za filmove Kum i Kum 2, Milijusov klasik Dilindžer '73, uz dve skromnije produkcije Crni Cezar, Larija Koena i The Outfit, Džona Flina iz 1973. su kvalitativni vrh žanra sedamdesetih. Osamdesete otvara poslovično korektni Majkl Men sa Lopovom '81, te možda i vrhunac francuskih krimića - Izbor oružja '81, Karno. De Palma snima stilizovani rimejk Lica sa ožiljkom '83, Leone epik Bilo jednom u Americi '84, umorni Hjuston smara - Čast Pricijevih '85, dok Ćimino pokušava bezuspešno da se vrati na staze stare slave sa odličnom Godinom zmaja '85. Vuov serijal Bolja sutrašnjica i Ferarin Kralj Njujorka '90 uspešno zatvaraju jednu i otpočinju novu deceniju. De Palma ponovo ulazi u sličan milje sa Karlitovim putem '93. Džejms Grej uvodi u priču rusku mafiju sa Malom Odesom '94 (pet godina kasnije uvodi i Marki Marka u Depo). Ruski brat Balabanov snima Brata '97, a azijski sineasti svoja najbolja dela dekade nude kroz Sonatine '94 i Kids return '96, Takeši Kitano, odnosno, radikalnije Gonin '95, Takaši Iši i Ley Lines '99, Takaši Miki. Gaj Riči se igra režije sa svojim zlosrećno popularnim komedijicama od filmova. U isto vreme Majk Njuel snima sasvim zadovoljavajući Doni Brasko '97. Poslednja decenija za nama iznedrila je dva bitna naslova -Uskršnja obećanja, Kronenberg i naravno, Izbori '05, Džoni To. Ako se izuzmu italijanski policijski filmovi sedamdesetih, francuski krimi i azijske pucačine, to bi bilo to. Gde je u svemu tome Dugi Veliki petak? Na samom vrhu.
Mekenzijev film ima odličnu priču sa elementima misterije.
Na samom startu svedoci smo egzekucije, te pljuvanja Džefa, mladog saradnika šefa podzemlja, od strane nečije udovice. Avion sleće, a sa njim i pompezni šef Harold (nikad bolji Bob Hoskins) svestan da je ovo dan za koji je živeo - sklapanje posla sa Amerikancima i legalizovanje "korporacije". Tipična Beko priča (zaboravite da sam ovo napisao, upravo mi crko Beko televizor, pa mi tako dođe...). Međutim... par bombi po Londonu čine dan izuzetno dugim, a poznato je da su mafijaši (ne drogeraši, sitni reketaši) porodični ljudi koji se ne petljaju u krvava razračunavanja Velikim petkom. Scenario je britak kao svastikin jezik. Helen Miren (Ekskalibur '81, Kuvar, lopov, njegova žena i njen ljubavnik '89) je standardno maestralna i jedina je osoba koja može ukrotiti jednu divlju glumačku veličinu Bob Hoskinsa. Ostatak ekipe je gotovo odreda završio u filmovima bivšeg muža bivše žene Šona Pena (Gej Ričija, ups, Gaj je dečko taj).
Scene privođenja šefova podzemlja na saslušanje u klanici, interesantno mučenje tastera uz pomoć noža, Haroldov profašistički govor povodom sklapanja posla (zašto svaki mali Đokica kad zamaše repom iz pećine misli da je glasnogovornik jedne zemlje), egzekuciju u vidu raspeća, te izuzetnu raspravu flaše i gazde sa svojim pomoćnikom teško da ćete zaboraviti. Najbolje je ipak ostavljeno za kraj. A kraj je...
Pomenuli smo prvu Haroldovu pojavu. Sada više nema mesta za pompeznost i ista spektakularna muzička tema je tu tek da podcrta nemoćni bes velikog gazde. Rekao bi Ice-T You Played Yourself ili Massive Attack -The Hunter gets Captured by the Game. Za sve te godine izgradnja imperije zla kroz "krv, suze i znoj" (Čerčil) dovoljan je jedan dan i jedna IRA u njemu.
Miloš Živanović