režija : Ubaldo Ragona, Sidni Salkov
Ne tako davno je po treći put ekranizovana novela Ričarda Matesona - Ja sam legenda (prethodna ekranizacija je bila s početka sedamdesetih - Omega Man i nije bila nešto, ali ova nova je jal-ova). U poslednjoj verziji, po prvi put po nazivu originalnog književnog predloška, glumi čovek dovoljno klempav da može da poveruje da može glumiti Muhamed Alija, i sam sebi legenda, da, naravno, Vil Smit.
Čitao sam kritiku Milana Vlajčića, da onog Ahmeda što je u Ninovom žiriju za izbor dedine knjige pseudo-misli godine i usput mu neko, država valjda, Blic valjda, plaća da piše o filmu. Da, taj je gledo ovaj novi. Pošto je stariji i od mene i od vas, logično, nije gledao verziju sa Vinsent Prajsom (da, Vlajčiću, Prajs kao glumac, ne kao White Pride). Nije luuud, ako je senilan. A što bi to Vlajčić gledo? Možda zato što ako pišete o filmu treba dobro film i da poznajete?
Inače, verujem da je gospodin Vlajčić dobar gospodin čovek i da mu zato treba dati i da prognozira vreme, jer će padati kiša samo kad se njemu kašljuca.
Prva ekranizacija je u ovom slučaju i najbolja. Prajs je velikan svetskog glumišta i demonstrira veštu kombinaciju patosa naučnika koji je morao da gleda kako mu umiru žena i dete od virusa vampirizma i paranoje koja se graniči sa ludilom usamljenika, zavetovanog da istrebi sve vampire više no da pronađe lek. "Poslednji čovek na Zemlji" je ujedno i prvi i normalno, da ga pokvare, šalju mu ženu. Ženu špijuna. Kvarnu ženu. Naučnik će tada saznati za postojanje još jednog oblika "života" - polužive, koji moraju da koriste vakcinu ne bi li sprečili potpunu transformaciju. Za njih je poslednji živi čovek legenda, ali i čudovište, smrtonosna pretnja.
U neku ruku, ovo je jedini pravi prethodnik Romerovoj Noći živih mrtvaca '68. I sa obe ruke, Prajs koji je morao umreti pred oltarom od strane niti živih niti mrtvih, vratiće se u noći po živog mrtvaca Vlajčića, ne bi li ovaj napisao valjan tekst o filmu, kad već besmislene nagrade ne mogu da menjaju žirije.
Miloš Živanović