režija : Nikolas Roug
Loš tajming je nikad bolje pogođen naslov za neki film. Jednostavno, da je u pitanju 2001. govorilo bi se o pandanu ostvarenja Otpozadi, Noa. Ovako...
Nikako.
Nikolas Roug je čovek koji je snimao retko depresivne filmove, a ovaj je možda najdepresivniji od svih jer nije dobro prošao, što kod publike, što kod kritike. A i što bi? Dok je za svoja prethodna ostvarenja birao rok zvezde na vrhuncu svoje slave (Džeger, Bouvi) Roug je ovde glavnu ulogu poverio Art Garfankelu. I to retko ljigavu ulogu. Garfankel glumi Aleksa, profesora univerziteta koji uleće u avanturu sa dosta mlađom ženom sklonom alkoholu i promiskuitetu (da, Miloše, voleo si ovaj film kao mali, šta sad 'oćeš?). Srećom, uloga Milene je poverena lepoj i seksipilnoj Terezi Rasel. Ona je uz Harvija Kajtela koji glumi policijskog inspektora bolji deo ekipe. Roug je u svakom slučaju faca. Gurao je svoj stav kroz filmove, snimao ono što je hteo. Dok je moglo. Nakon ovog filma više nije moglo.
Melanholička pesma Toma Vejtsa (a koja nije) nas uvodi u dramu oko spašavanja mlade žene. Scene saslušanja i istrage mešaju se sa prizorima iz bolničke sobe, te sećanjima na noć nesreće i burnu ljubavnu priču. Priroda započinjanja veze između dvoje ljudi različitih godišta i temperamenata je pre svega radoznalost. Održati tako nešto je daleko teže. Milena, naoko luđa, je ustvari samo mlađa. U svakom slučaju je nesrećno prelepa. On, naravno, deluje hladnije. Aleks sebe definiše kao "posmatrača" (verovatno ljudskih duša i umova, pošto je u pitanju pristalica psihoanalize). Milena sebe ne definiše. Međutim, nekom je i posao da bude "posmatrač", a i da definiše. Navike nas odaju... Aleks upada u klasičnu zamku, želju da voli ženu onakva kakva je i nemogućnosti da to zaista i učini. Vođenje ljubavi uskoro postaje klasična devastacija. Milena izaziva Aleksa na stepenicama. Nakon scene žustrog, mučnog i besciljnog seksa ona se u suzama baca na krevet ponavljajući "voli me". Svako za sebe, dvoje glavnih junaka razvijaju opsesije osobom koju vole. Pitanje je samo čija vodi ka tragičnijem ishodu. Možda će puna pepeljara u sobi dati odgovor na to pitanje. Ljudska osećanja se ponekad drobe kao žar pod prstima. Navike nas odaju...
Miloš Živanović