režija i scenario : Pol Šreder
"Nema veze koliko, Džuli. Druga strana će uvek platiti više."
Nisam odoleo...
Američki žigolo je moj omiljeni film. Biće interesantno...
Najpotcenjeniji Šrederov film iz njegove najbolje faze rada (sam početak). Zašto? Zbog prosečne inteligencije prosečnog konzumenta. Šrederovi filmovi se zasnivaju na bekstvu ka svetlosti pripadnika ljudske vrste kroz kanalizaciju duša, uključujući i sopstvenu. Znači, mnogo prljavštine je ispod zavodljive spoljašnosti mladog Ričarda Gira (u naslovnoj ulozi). Prosečni konzument shvata ovaj film kao dosadni erotski triler u kojem je više akcenat na muškom nego na ženskom telu. Žene koje vole ovaj film, najčešće ga vole iz istog razloga. Retko ko je zapravo čitao Bibliju. Još manje ih je koji su je proučavali. Često je proučavana iz pogrešnih pobuda, ili pogrešno shvaćena. Ne morate biti vernik u smislu odanosti crkvi da biste voleli ovaj film. Ali morate imati veru u moral i biti svesni da je morala malo oko nas, a često i u nama. Žena koja će ući u život skupe američke muške kurve (naslov je očigledno i metafora za Ameriku kakvom je Šreder vidi - on nikada nije pevao o slobodi prostranstva ove zemlje, on je pevao o zatvoru u nama samima kroz scenarija o crvotočnom društvu) nosi ime Mišel, što je ženski oblik imena Mihajlo (arhanđeo). Džulijanu Keju (Gir) je smeštena igra koja dovodi do ubistva. Mladić koji je mogao ući u bilo koji klub sada svuda nailazi na zatvorena vrata. Kada voda nadođe, pacovi napuštaju brod. Jedino usamljena žena, koju je odbila muška kurva i to na koji način, priznavši joj da je pomislio da želi da mu plati "usluge", tvrdoglavo srlja u njegov razrušeni život rešena da ostane uz njega sve do kraja. Dve scene su simptomatične. Kao prva - Džulijanovo rušenje sopstvenog stana u potrazi za podmetnutim dokazima praćeno pulsirajućim zvukom. I druga, legendarni dijalog između krivo optuženog i osobe koja mu smešta:
-Radiću samo za tebe. 40/60, pošteno je. 30/70. Radiću pedere za tebe. Radiću perverzije. Radiću sve što mi kažeš!
-Ostavi me na miru i izađi napolje, Džuli.
-Zašto ja?
-Zato što ti je bilo lako namestiti. Nikoga nije briga za tebe.
Egoistični Džulijan kome su crnci čistili cipele, ostaje nakon koškanja i pada crnog makroa sa terase samo sa njegovom čizmom u ruci.
Šreder je tata kao i uvek. Fotografija jedna od najboljih u njegovim filmovima. Muzika, standardno sjajni Đorđo Moroder (Ljudi mačke, Lice sa ožiljkom) potpomognut grupom Blondie - "Call me". Ričard Gir je uz ovaj valjao samo još u rimejku Do poslednjeg daha '83, Mekbrajd.
Ovo je film za sve one koji se nisu libili da dodirnu gangrenozno "tkivo" ljudskih duša, da pruže svakom pet minuta da im se predstavi i na kraju skinuli "sapunom" svu tu ljigu koja se nakupila od kojekakvih i pustili da je voda odnese tamo gde i pripada, u kanalizaciju. Ovo je film za ljude koji nisu samo gledali filmove o zlima, već i živeli sa takvima, ne bi li naučili da cene sopstvene vrednosti i na kraju postali veći ljudi nego na početku, pre upoznavanja sa zlom. I pre i posle svega, i nezavisno od toga, Američki žigolo je odličan film. Ovo nije priča o katoličkoj krivici i oproštaju od greha, već o samopročišćenju i samospoznaji :
-I had no choice. I love you.
-My God, Michelle...
it's taken me so long to come to you
Miloš Živanović