režija i scenario : Dejvid Kronenberg
" Come to me, come to Nicki, go on, don't make me wait, please..."
Pčele ujedu i umru. Ose su zajebanije. Večita borba između Erosa i Tanatosa dovodi do devastacije. Nijedan film iz osamdesetih nije do te mere adekvatan odgovor neemocionalnom vremenu sadašnjem kao Videodrom. Maks, vlasnik minornog porno kanala, ogrezao u svakodnevnu hard-kor ponudu, doživljava sex kao nešto softasto, trivijalno. Želi više od toga.
Ono što sledi je Kronenbergovo razaranje uterusa i kurcusa ovog sveta, toliko radikalno da je Videodrom i dan danas film od čije vizije se zazire. Ako se sf shvati kao strah od života i proročki pogled ka budućnosti, u pitanju je najbolji produkt žanra ikad snimljen. Horor je tu kao Kronenbergov lični pečat - venerične, telesne je prirode. Uticaji... pa, ne filmski. U jednoj sceni, doduše, imamo daleku aluziju na klasik Nagisi Ošime - U carstvu čula '76. I to je to.
Moram podvući paralelu sa Srpskim filmom. Naime, kratki snimci koje gledaju akteri filma sa malog televizora (bliski Emanueli u Americi) deluju upečatljivije i realističnije no scene torture u pomenutom. Na stranu to što priča Videodroma ima težinu.
Vuds je fascinantan u jednoj od svojih najboljih uloga (uz Polje luka '79 i Bestseler '87). Prosto se iz svakog njegovog pogleda, grča lica, očitava seksualno nezasita osoba. Debi Hari (Blondie) u ulozi Niki je odlična. Scene između nje i Vudsa su nabijene izuzetnom seksualnom tenzijom i čulnošću (nećete ih tako lako zaboraviti). Maks otkriva sa Niki do koje mere ide njegova sadistička strana ličnosti. Imajte na umu da je sadista uvek onaj koji više voli, jer je teže gledati svoju ljubav na kolenima, nego se i sam spustiti dole. Kada vidite scenu gašenja cigarete setite se opet jedne priče Bukovskog i činjenice da je lepota prokleta i da najčešće mora samu sebe da kazni. Kada Niki u potrazi za Videodromom krene na put i Maks se više aktivira po tom pitanju. Dobroćudna bakica, autorka prevaziđenih porno filmova je tu tek da bude meso za klanje, žrtva korbača. Jer, ovo je svet "novog mesa", novog mesa koje se u nama umrežava poput poruka sa tv prijemnika. Oružje koje imamo za "odbranu" je odgovor na ono što nam se servira sa medija - oružje masovne destrukcije, poput jezgra čira kad pukne usled nagomilavanja gluposti koje vidite oko sebe i preti da istopi sve oko sebe.
Ono što će uslediti od 34 : 27 do 38 : 42 je više i od samog Kronenberga, specijalnih efekata Rika Bejkera i sablasne muzike Hauarda Šora ( "Tvoja realnost već ima video halucinacije. Imam tumor na mozgu. I imam vizije. Verujem da su vizije izazvale tumor. Vizije su postale meso. Ali, kad su uklonili tumor nazvali su ga Videodrom. Ja sam bio prva Videodromova žrtva" - poslednje su reči Brajana O' Bliviona, tv proroka). U suštini, zašto vam pišem o filmu iz '83, o kojem se manje-više sve zna. Da vas upozorim. Gledanje ovog filma, kao i čitanje bilo čega napisanog povodom istog izaziva tumor na mozgu. Žao mi je. Ali, shvatite ovo kao inicijaciju. Svaka bolest koja vam napadne telo i izoluje vas, tu je da vas vrati sebi samima. I ona je oružje. I ona je bič kojim ćete politi ekran s kojeg ovo čitate. Ekran... nije prijatelj. "Novo meso" je prijatelj. "Novo meso" ste vi, zatrovani toksinima svakodnevne ljige. Iskoristite to. Da bi bili prva liga, morate i biti ljiga. Što pre shvatite da ste zatrovani, lakše ćete preusmeriti otrov u sebi samima ( "Ono što nas ne ubije, učini nas jačim" - Niče) i živeti svaki dan kao da je poslednji.
"Long live the New Flesh!"
Miloš Živanović