režija i scenario : Andržej Žulavski
Trebaće vam sat vremena da shvatite da ste u horor filmu, a onda će već biti kasno za natrag...
Spojivši uvek odličnog Sema Nila i takvu krhku lepotu jedne Izabele Ađani u klaustrofobičnu atmosferu soc-realističkog Berlina, Žulavski je napravio jedan od poslednjih zaista dobrih, a od mejnstrim kritike priznatih horor filmova (Kjubrikovo Isijavanje '80 bi bio drugi primer). Ako vas bude nerviralo glumatanje glavnih aktera, imajte na umu da je planirano da tako izgleda. Ako vam bude skakala po živcima uvodna tirada prevarenog supružnika, ne bojte se, bol se isplati (ne njemu, vama). Žulavski, Poljak, je ponudio, naravno, svoju, evropsku viziju horor filma. Njegov horor potiče iz njegove glave, a njegova glava nije puna sisa koje trče ispred skalpela, motorne testere ili tinejdž vampira. I kao i haos svake glave prosečnog evropskog intelektualca, draž ovog filma i leži u činjenici da mi gledamo pozorišnu predstavu pred raspadom do kojeg, ipak, ne dolazi. Igranje po žici između razuma i bezumlja najbolje karakteriše rad na bezumlju samih prizora sa ekrana. Da li postoji veća satisfakcija za horor autora nego da gledaoci vrišteći izleću iz sale? Da, nije urbani mit, Žulavskom se to zaista desilo. Soaviju je to, takođe, pošlo za rukom, samo za vreme projekcije famoznog slešera StageFright (Deliria) '87 - dok je išla scena u kojoj ubica u kostimu sove diveći se svom performansu sa telima ubijenih pušta da ptičje perje raznosi ventilator, fanovi su sa balkona pustili perje po prisutnima. Žulavskom nije bila potrebna pomoć fanova. Jednostavno, film je do jedne tačke sveden na iščekivanje melodramske tačke pucanja između karaktera, a ne iznenadno pucanje arterija. Šok. I da, beži, zeko, beži!
Šok-art horor. Tako da, ako preživite prvih sat vremena (iskreno, potrebni su filmu), spremite se da brojite preživele do kraja. Izabela Ađani, prelepa kao i uvek, dobra glumica, kao i uvek, ovde je u dvostrukoj ulozi (samo što primarna uloga, ona neverne žene, je uloga vernice koja mora nastaviti sa "hranjenjem svoje vere"). Muzika je odlična. Fotografija... Dizajn čudovišta dovoljno bizaran za samu, gnusnu prirodu horora u ovom filmu. Dakle, ne strava, već užas. Onaj drugi deo, deo izvan svakog žanra, je nešto na šta se moramo vratiti nakon što odgledamo poslednjih petnaest minuta filma. "Posedovanje", možda će ovo neka pogrešnim jarčevim mlekom zadojena feministkinja shvatiti na način nekog mizogenog jajana -da, autor je hteo da poruči da je žena toliko zagorela jer joj je muž na putu da odluči da pravi novog njega. Ali, nek sve te stupidne kreature puste malo topline u srce i razmisle koga pravi : njega ili nekog drugog. Zapravo, ovo, više od bizarne horor drame, postaje izuzetno humana ljubavna priča. I samim tim i neobično jak film, dovoljno jak da razmislite o razlici između iskazivanja ljubavi među polovima. Dovoljno jak da se setite na vreme šta je to što osoba koja vas voli voli kod vas, a to ste vi, vi, a ne neko drugi koji mislite da silom prilika treba da postanete.
Miloš Živanović